Comfortably numb.

Maybe it's the PMS talking, ali ubijaju me neki melanholični tonovi i sve one verzije mene koje sam mogla postati. Nije da sam nezadovoljna ovom verzijom sebe, nego me kopka znatiželja, i, stalkajući stare poznanike na fejsbuku, pokušavam naći prozorčić kroz koji ću bar na tren ugledati neku naivniju, neviniju sebe. Strašno se bojim budućnosti. Bojim se dosade, frustracija, hladnoće, i toga da ne ogreznem u pohlepu i ravnodušnost. Ili moralni relativizam. Bojim se da više neću prepoznati šeretski osmijeh sa nekih davnih fotografija. Bojim se da ću baš ja postati ona osoba koja se navodi kao loš primjer nekim budućim kćerima. U zadnje vrijeme toliko razmišljam o budućnosti da to ometa moju sadašnjost, otežava mi trivijalnosti svakodnevnice. Taj mutni oblak visi nad mojom glavom i od njeg me bole sinusi. No napravila sam bar mali korak naprijed - otipkala sam izvinjenje. Jedno prosto, iskreno izvinjenje. I na tren se svijet činio boljim mjestom, ali brzo je prošlo.

Vrijeme - nepodnošljivo umorno, s mjestimično jačim pulsiranjem vena.
Ovih dana nema smisla u priči ili kafi, nema smisla u ničemu što ne uključuje samo mene i moj laptop. Sve što radim mimo toga je robotski posao pri kom mi se oči sklapaju i samo čekam da dođem kući Fidelu i paradajzu.
Počet ću da vjerujem u promjene i u spavanje popodne, ali dotad idem svojim utabanim stazama overanalajzinga i paralizirajućeg straha.

_____________________________________________________________________________

Da li je Don Drejper čovjek ili gad, pitamo se pitamo. Arogancija je nešto što se ne prašta. Isto kao škrtost. Ili glumljenje nečeg što nisi. Kompleksi. Nije lahko uvijek pomiriti se sa sobom, ali valjda smo zato tu, a ne da neprestano glumimo i ustežemo se reći šta mislimo. To je puno teže nego prihvatiti ono što jesi.

_____________________________________________________________________________

Želim režirati spot za pjesmu Fluorescent Adolescent, iako se s istom ni najmanje ne poistovjećujem. Isto tako, želim zabilježiti kako me ovaj grad sve više guši. Ili je planeta u pitanju, not sure yet. Generalno zapadam u neku neodlučnost i odustajanje ponovo postaje moja opcija broj 1. Da li je zlo živjeti miran, sretan život sa dopola ostvarenim potencijalom ili je zlo biti neprestano gladan površnih titula i ambicija? I ŠTA JA USTVARI ŽELIM?

_____________________________________________________________________________

Ipak, sve što ostaje poslije dilema je ovo:

http://suicidalna.tumblr.com/

Opcija novog reda je i dalje nepoznanica u mojim postovima, te kad kopi pejstam cummingsa, čitava pjesma se slije u bezoblični pire čiju ortografiju ni e.e. ne bi odobrio, čini mi se. Niko, pa ni kiša, nema tako male ruke, a ova poezija je pravi vijesnik proljeća. Na momente možemo pobjeći iz svijeta koji nam je dodijeljen (postajem pravi fatalista) i tješiti sebe tuđim postignućima, životom, idejama, možda čak zanositi se da i mi to možemo uraditi, ali na kraju dana smo i dalje ista osoba sa istim strahovima i snovima, i postaje očito da se ljudi ne mogu promijeniti. I dalje vjerujem u human betterment kao pravi puritanac, ali to se odnosi samo na poboljšavanje onog što već imaš, a ne sci-fi stvaranje nove ličnosti iz pepela, da me laici ne shvate pogrešno. Psihološka katastrofa na pomolu - dolazi dugo, sparno, iscrpljujuće ljeto u životu osobe koja se boji najmanjeg koraka i pati od svojevrsnog štokholmskog sindroma. Rejmond Karver piše priče koje shvatam i osjećam kao sebi bliske, a kad postavlja pitanja "šta se dešava s ljubavlju kad prestanemo voljeti nekog? kako se pomiriti s činjenicom da sam nekad volio svoju bivšu ženu najviše na svijetu a sad je mrzim a volim svoju sadašnju ženu?" zajedno se bojimo za naša srca koja se svakim novim odljubljivanjem sve više pretvaraju u kamen i uskoro će na samu ideju ljubavi odmahnuti rukom i reći - znam tu priču i znam joj kraj. Ima jedna plava djevojčica koja na jutjubu pjeva kavere i otpjevala je najbolju verziju Kiss Me na svijetu. Kad kaže: You wear those shoes and I will wear that dress, naprosto osjetim slatke drhtaje zavjereništva u stomaku i imam želju da ti zarijem prste u kosu i da mi otkameniš srce i razbiješ sav pesimistični fatalizam koji lejtli uzgajam. Na internetu narod sve gluplji i naporniji, u državi se niko ne bavi stvarnim problemima, majka galami zbog neopranog suđa, ja nosim roze majice po kući, motam duhan k'o velika, i trudim se shvatiti zašto neki ljudi ne žele biti sretni.

sometimes i am alive because with me her alert treelike body sleeps which i will feel slowly sharpening becoming distinct with love slowly, who in my shoulder sinks sweetly teeth until we shall attain the Springsmelling intense large togethercoloured instant the moment pleasantly frightful when, her mouth suddenly rising, wholly begins with mine fiercely to fool (and from my thighs which shrug and pant a murdering rain leapingly reaches the upward singular deepest flower which she carries in a gesture of her hips) e.e. cummings

I'm in his favorite sun dress, watching me get undressed - take that body downtown. Uzdrmas me na sve moguce nacine kad bljesnes ocima, and before I know it unutrasnji organi mi se pretvaraju u secernu vatu, gnjecavu i mehku, koja treperi pred tvojim odlucnim pogledom. Bojim se ljeta.

Charles joj vrhovima prstiju dodiruje dušu i stišava buku u glavi. Šareno klupko misli se mrsi dok ne postane siva bljuvotina od koje je želudac boli od srijede do petka. U današnjoj epizodi se analizira koncept uzbuđenja i treperavih pluća i kako je Joan nogirala svog krkanskog muža. Polusan nikad nije bio uzbudljiviji, a duboki sneni glas otkriva neku novu dimenziju svijesti, neopterećenu konvencijama small talka. Apparently sam iscrpila svijet interneta i dobrih serija, te se mašta i knjige čine utješnijim nego ikad.

Mi smo ležali pod bolno plavim nebom i osluškivali šum vode. Pjevušila sam "the type of kisses where teeth collide" i jasno osjećala kako se dešava prekid stvarnosti i kako kročimo u paralelni svemir sreće, sunca, i mira. Popodne, na kišnoj tramvajskoj, nađoh travkicu u kosi i uvjerih se da nisam sanjala.

do you still feel younger than you thought you would by now (da.) or, darling, have you started feeling old yet (na momente.) don't worry, i'm sure that you're still breaking hearts with the efficiency that only youth can harness (nije da se hvalim.) and do you still think love is a laserquest (DA! DA!) or do you take it all more seriously (odbijam.) i've tried to ask you this in some daydreams that i've had but you're always busy being make-believe (znam kako ti je.) and do you look into the mirror to remind yourself you're there or have somebody's good-night kisses got that covered (nekim danima jedno, drugim to drugo.) well i'm not being honest, i'll pretend that you were just some lover (sretno s tim.) now i can't think of air without thinking of you i doubt that comes as a surprise and i can't think of anything to dream about i can't find anywhere to hide (o, ne budi patetičan, Alex.) and when i'm hanging on by the rings around my eyes (ODLIČNO REČENO.) and i convince myself i need another and for a minute it gets easier to pretend that you were just some lover when i'm pipe and slippers and rocking chair (<3) singing dreadful songs about summer well i've found a better method of pretending you were just some lover well i've found a better method of pretending you were just some lover Arctic Monkeys šalu na stranu, raskući me ova pjesma. 20ak puta zaredom. tako je tužno lijepa.

Prije dvije godine sam jednog malog stranca ucila bosanski. Imao je 12 godina, maslinastu put, divne bijele zube i kovrdzavu smedju kosu. Ljepotan mali. No kako je vrijeme prolazilo, pocinjala sam mrziti to lijepo dijete zbog razmazenog nacina na koje se prenemagalo, zbog neshvatanja padeza, zbog nacina na koji je zvakao i halapljivo gutao, zbog nezgrapnog rukopisa. Mrzila sam dijete. Osjecala sam se poput onih cangrizavih baba koje mrze djecu jer remete njihov mir. Tako je ovaj djecak remetio viktorijanski mir moje prostrane dnevne sobe u kojoj se cuju samo otkucaji sata. Zar je onda cudno sto ona mene tako strastveno mrzi?

Sanjah da raščupana teturam prema kuhinji, i zatičem te u plavo-bijeloj pidžami sa prugicama kako mi u šolju sipaš pogrešan omjer kafe i mlijeka. Jutro je proljetno uz e. e. cummingsa i plavetnilo neba, još da utažim ovu glad za tobom nekad u skorije vrijeme i nema više zime.

Sad opsesivno pratim razvoj stvari između Meredith i Dereka. Opsesivno. Od prve epizode. To nešto govori o mom mentalnom stanju, I guess.

My lover walks as if he had a burden on his back; he sits like an old man, and smiles like a boy. I just observe him while he's quiet - as he holds his cigarette and strokes his lower lip with his thumb, his hair gorgeously black against the whiteness of snow outside our window. My lover has no lineage or wealth to speak for him, just mistakes from the past and the kindness in his eyes.

U ova doba godine ulicni prodavaci obicno prolaznicima nude mimoze, zaista dosadno i ruzno cvijece. Ali mene uvijek uzdrma neka nostalgija, kupim strucak i ponavljam u sebi Bulgakove recenice o razrokoj vestici Margariti. Fali magije u svakodnevnici, a sve sto imas je knjiga i Sympathy for the Devil od Stonesa.

Nakon nekog vremena, prestaneš ozbiljno shvatati zaljubljenu sebe, kaže ona, ta emocija više i nije važna. Suze mi počinju teći i shvatam zašto odjednom nemam snage da nastavim sa svojom serial monogamy. Snijeg je odlučio da zatrpa sve puteve među nama, i sve su manji izgledi da će u skorije vrijeme bit kakvog proljeća. Stižu me emocije sa tri mjeseca zakašnjenja, slušam instrumentale (ja, koja se kune u lyrics!), krampom lupam led kao da mi je poklao sve najrođenije, i navikavam se na samoću. Cohen mi zavodljivo šapuće u uho: I'd claw at your heart and I'd tear at your sheet, a laže majke mi k'o i svaki.

Volio te neko ili ne, volio ti nekog ili ne, uvijek si sam. Mene moja ljubav večeras nije mogla prenijeti preko sniježnih nanosa, niti spriječiti da se od muke rasplačem što tramvaji ne rade. ____________________________________________________________________ Potajno volim zamišljati fotoalbume vjenčanja ljudi u koje sam zaljubljena. No, nisam ja mlada na tim slikama, nego neka lijeva djevojka. Zamišljam ih kako se bude skupa, kako joj se on osmjehuje isto kao meni. Bude čovjeku lakše poslije, kad prekinete.

Kao kad se mala djeca igraju kuće ili prodavnice, igrali smo se i mi. Imali smo isplanirane odmore, djecu, kredite, vikende kod mojih ili tvojih, godišnjice i nove godine - sve dok nisam podigla pogled i vidjela da sjedimo pred praznim stolom istkanim od fantazija i shvatila da mi ovo što se SAD dešava baš i ne odgovara. Potom se valjalo razvesti, ostaviti tu fiktivnu djecu i vikende na moru, objasniti zapanjenima kako stvari i nisu bile baš toliko bajne koliko se činilo, sve u svemu - pljuneš pa poližeš, da se ne izražavam drukčije. ____________________________________________________________________ Princ Hektor umije ljubiti očne kapke da se osjećaš kao da jedeš veliku Milku s keksom. Drži me kao lutku od porcelana i briše prašinu s mog libida, samo da bi me sekundu poslije toga smrskao u prah, udahnuo, pogledao, i nasmijao se. Ljubi me filmski, kao niko dosad, dotiče najskrivenije drhtaje u meni i izvlači ih na površinu. Budim se i bole me mišići od izvijanja u snu. ____________________________________________________________________ Ima li negdje mjesto gdje se mogu sresti naši svjetovi? Mjesto u kom ćemo oboje postati bolji ljudi zbog ljubavi? Buđenje kvari doživljaj sna, a granica između zanesenosti i ogorčenja je isuviše tanka.

Pa slobodne casove provodim bjesomucno iscitavajuci Milanske kise Ewe Sonnenberg i trudim se saviti papiric na sto vise dijelova.

Dok ležiš potkresanih krila, lišena svih onih pomagala koja te stanjuju u struku i naglašavaju ti ramena. Blješti kao u spotu "Wherever there is light" od No-Man-a. Zalazak sunca je kliše i gej, ali skontaš u po' te rečenice da ga nikad prije nisi gledala, pa zaćutiš malo, i razmisliš. Damn it. U snu jedemo medenjake a na javi čekamo proljeće.

Divno je biti žena.

Samo još ne rekoh da ću, kad dođem kući, čekati veče da mokre kose slušam Adele i pravim strategiju za svoju prečicu do bola, koji je neizbježan. Ako je ljubav poput haljine kao što Tijana tvrdi, onda njen materijal treba presjeći na najljepšoj dužini (koja je za svakog različita), da uvijek lijepa stoji u ormaru uspomena. Ne treba je nositi dok se ne podere, ofuca, isprlja, i omrzne jer je onda treba baciti. Još malo, samo da izblijede fleke i da okrenem čistu stranicu u glavi. ___________________________________________________________________ Dobro igram, a onda pred kraj dignem ruke i sama oborim svog kralja. Šah je poput života, kažeš.

Pokušavala sam klošariti tamo negdje daleko, ali džaba - smetali su mi mirisi pečenih iznutrica i kestenja, smetali su mi ljudi, smetao mi je jastuk koji nije moj, i smetalo mi je odsustvo poštene vegete i normalnog sira. Pokušavala sam. Isto kao što sam 2008. pokušavala vidjeti tu magiju koju svi vide. Ali uzalud, za mene istok nikad nije bio ono nešto. Plus, 15 miliona ljudi je previše za moju psihu, umrla bih iznutra da tamo živim. Da se ne lažemo, nije sve bilo loše. Slatke male čajdžinice sa outdoor heating su super. Isto kao vitamin bars u kojima cijede nar i narandže i svi konobari odreda su totalni džiberi. Mali kombiji koji voze po mahalama i u kojima se svi znaju, French Street, Kafka cafe, čokoladni štapići s pistaćima, i ogromne količine ukusnog čaja. ____________________________________________________________________ Noći su bile prožete nekom nejasnom čežnjom a ujutro bi me boljela glava od odsustva poznate nježnosti. Čitala sam Borgesovu pjesmu "The Threatened One", neki čudni roman o moru, i dugo u sebi ponavljala rečenicu "Jutro je staklasto." kako bih se ubijedila da je to lijepa stvar. Vidjela sam more i uplašila me njegova tama. Ujutro bih ljubila jednu malu djevojčicu i razmišljala kakva će postati kad joj se plave loknice isprave i potamne, i kad nauči govoriti bez da šuška na slovima "s" i "z". Prethodnih 10 dana će se sliti u jedan zagrljaj i tek tada će dobiti smisao. Vidjela sam Sofiju noću, iz zraka, i pomislila kako su električna sazviježđa nešto prelijepo.

Pravim pileću supu i mislim o ljudima koji nose poeziju u novčanicima. O Wisławi Szymborskoj, šatro slučajnim susretima, i o tome kako sada malo manje mrzim prati suđe. Posmatram njenu malu punašnu ruku na njegovom koljenu i želim joj reći da joj naočare lijepo stoje, ali ne mogu. Steglo me u grlu od loknica i tašnica i cipelica. Jorgovan miriše ljubičasto i ja nehotice kažem "vidimo se" na rastanku.

Za priču je, dakako, bitno napomenuti da jedno od projektanata nije dobro osmislilo luk pomenute građevine, da se pšenica melje krupno a kukuruz sitno, i nipošto ne zaboravimo poskupljenje cigareta poslije Nove Godine. Hitting the "refresh" button repeatedly ne utiče ni na šta, sem živaca. Šta nas, ustvari, vezuje jedne za druge - ljubav, navika, razumijevanje, slijepo povjerenje? Gdje je tačka preloma i kako se sve to dešava, saznat će se nakon reklama. ____________________________________________________________________ Čitam Billie Jean i njene ideje za naslove nenapisanih priča. Moja je opsesija smišljanje naslova za memoare i njihova poglavlja. Nekad su to pop culture references kao naslov pjesme "Dazed and Confused", a nekad šašave ideje poput "Između brojeva i poezije". Što mislim da ću ikad pisati memoare, Bog zna. Ta to je tako tašta zamisao, nimalo mi nalik nije (sic!). ____________________________________________________________________ Trenutno pišem pjesme koje se manje-više vrte oko istih pjesničkih slika i spojit će se u jednu depresivno-erotičnu pjesmu u maniru Ted Hughesa, sa primjesama introspektivnosti i ispovijedanja pokojne mu prve supruge, rođene Plath. Ne radujem se predstojećem putovanju jer je radovanje unaprijed jedna od najglupljih stvari u životu. Trudim zakočiti vozove misli čak i kad krenu do granapa po cigare. Gledam u dan pred sobom i pokušavam izdurati do spavanja. Pa sutra opet tako. Dokad li, kako li.

I grcam toliko da na trenutke pomišljam da ću se ugušiti. Više ništa ne znam i dolazim u iskušenje da se prepustim talasima nesanice i rozih tableta kako bih umrtvila bol.

Decko sa dubokim glasom se stidljivo smijesi i odlazi u gomilu, a ja stavljam ruku na srce i zahvaljujem se nebu na svoj ljepoti u mom zivotu. __________________________________________________________________ Agnes kuje planove za buducnost i sa slatkim grcem u stomaku razmislja o terasama okupanim proljetnim suncem.

Umjesto "nosi me u srcu, bit će to teško kao nositi kamen u bubregu", treba reći "nosi me kao mladež na vratu". Prvo ti je zanimljiv, pa se navikneš, pa ga prestaneš i primjećivati, pa ti kasnije smeta i nervira te kad hoćeš da staviš lančić. ____________________________________________________________________ Moje vječite opsesije su toplina krvi i glatkoća kože. Kad tramvaji ne rade pričamo o smislu života a ustvari samo popunjavamo neugodnu tišinu. Ne može ni mene više potresti pomisao na jedan od mojih paralelnih svjetova, valjda to znači - odrasti.

Iako teorijski naklonjena poststrukturalizmu, Tamina i dalje grcevito traga za osloncem i smislom u rijecima. Ponekad u njima trazi i toplotu, sve vrijeme svjesno ignorisuci njihov varljivi, nestalni, i nadasve proizvoljni karakter.

Prolazeći pored ogledala, uplaših se proširenosti vlastitih zjenica. Sve zbog poezije.

Ljubav sada stanuje u vozovima. Jedino Steven Wilson je zadovoljan ovom izjavom, dok se Faulkner mršti i tvrdi da ona samo u knjigama i može da živi, a Thom Yorke prebirući po gitari spominje tavane. Za to vrijeme je ljubav već pedeset puta usporila, ubrzala, skrenula, išla uzbrdo i nizbrdo, mirisala sunce i gledala žitna polja, veselo mašući bijelom maramicom.

Danas je John Legend dan. Neka mješavina zaigranosti, nostalgije, tuge, ljepote, pokojeg osmijeha i suze. Svako ima nešto za reći, samo ja nijemo sjedim i mislim kad ću leći da spavam i biti mirna. Zašto sunčeve zrake biraju uglove prelamanja u kojima se nazire neka potencijalna sreća koja je, iz iskustva govoreći, wishful thinking? We're just ordinary people.

Možda negdje, duboko u meni, i dalje živi trag nekadašnje razdraganosti. Trenutno jedino osjećam čir koji će mi poderati utrobu kad više ne mognem gutati sve stvari koje želim da kažem.

My heart’s aflutter! I am standing in the bath tub crying. Mother, mother who am I? If he will just come back once and kiss me on the face his coarse hair brush my temple, it’s throbbing! _________________________________________________________________ Svakih 3,5 minuta mijenjam misljenje i tresu mi se ruke. Neprestano.

U glavi su se nadvili neki tamni oblaci koji ce saprati i griznju savjesti i sazaljenje i nemir. Ono sto ce ostati poslije tog biblijskog potopa nece biti tema poezije niti filma. Nema vise svjezeg cementa za otiske necijih stopa jer nepovratno starim duhom i pribojavam se dana kada ce mi oci izgledati umorno. 23 je nekakav sugav broj.

Nakon prvobitne gorcine tjesi me spoznaja da negdje postoji paralelna stvarnost u kojoj mogu biti potpuno sretna i roditi ti gomilu mrke musave djecice u nekoj spokojnoj seoskoj idili. Mozda se tu tuga iz mog zivota nece prelijevati u tvoj, i mozda tu mogu da ti budem zauvijek draga i nova? _________________________________________________________________ nije nam dato ni da se pozdravimo ni da se opraštamo živimo na arhipelazima a ova voda a ove reči šta one mogu šta mogu kneže (Z. H.) _________________________________________________________________ Sometimes I can hear my bones straining under the weight of all the lives I'm not living. (J. S. Foer)

Laska mi kad se gledam tvojim očima. Pomaže da zaboravim neizvjesnost i strah. Možda će Nova Godina i daleki put pomoći da shvatim šta je to u meni što je toliko rastrgano između želje za utapanjem u nekome i želje da ostanem zauvijek sama (bez mačaka). Već osjećam neodoljivo zanosni puls tog mističnog grada i ne želim biti turista nego njihova verzija klošara.

Poiskah štit dobri da štiti me Bacih ga potom dobrog jer Tišti me. M. D.

Već se nalazimo u nekom ljetnom filmu, uvodiš me u zagušljiv bar i tvoja ruka na mojim leđima mi govori da će sve biti uredu. Asociraš me na tek oprane farmerke i užaren asfalt.

Zračiš nekom zlatno-narandžastom bojom, a možda je i do jeseni. Osmjehujem se nebu zato što mi ruke drhte, volim to. Prljamo haustore našom strašću a mekani mrak me po prvi put ne plaši.

Kafanu naše ljubavi su pretvorili u supermarket prije nego sam ti uspjela reći da, otkako znam za sebe, na lijevoj ruci imam crvenu tačku pomoću koje sam, ustvari, upamtila da je to lijeva ruka. ___________________________________________________________________ Problem je u tome da ni kao mala nisam osuđivala Linu Jagdićevu. Naprotiv, za mene je ona bila stvarni heroj tog patetičnog romana, ne bljedunjava, slabašna i krajnje dosadna Minka. Linine zelene oči kao da su me pratile danas dok sam gazila po šuštavom lišću i razmišljala o jedinoj budali u kratkim rukavima danas.

Ne znam ni sama šta je moja čista, neiskvarena suština, a šta je izmaštano, izmišljeno, i uvjetovano trenutkom. Ima jedna Ja koja se pita kako bi bilo voditi život potpuno lišen commitmenta, u kom bi mogla ostvariti svaku pomisao. No strah od osjećaja praznine i samoće me spriječava da učinim taj korak. Možda smo ovog dosadnog utorka istim putem prošli? Možda se tragovi naših čizama vole? Presijecaš mi dotok krvi u noge, i to je sve što imam reći na tu temu. Njegove pospane oči podsjećaju na djetinjstvo. One sekunde kad podiže pogled i usne u osmijeh su droga moga dana.

On ima zeleni upaljač koji miriše na benzin. Kad se zahvaljuje, stavlja ruku na srce i glas mu je dubok. Osjećam krivnju što mu posvećujem toliki prostor u mom mozgu i ozbiljno razmišljam da mu saopštim da bismo u drukčijim okolnostima definitivno imali aferu.

Dan je poput preguste kafe. Želim plesati i grliti te dok se na motoru vozimo ka Vrelu Bosne. Pjesme o gradovima koji plaču su sročene tako da ti se pumpa za krv stegne i naslonjen na radijator misliš o nekim godinama koje tek treba da dođu.

Kroz prozor autobusa posmatram lijepog mladića koji bezbrižno (neki bi rekli bezobzirno) prelazi ulicu a potom se divnim dubokim glasom dere na automobil koji ga je umalo zgazio. Popravlja kosu i odlazi u gomilu nezanimljivih ljudi.

Sve je dobro dok nešto ne nazoveš ljubavlju. Ljudi loše reaguju na ideju da možeš voljeti više ljudi istovremeno. Treba izmisliti riječ dublju i bolniju od čežnje, a ozbiljniju i iskreniju od zaluđenosti.

Uhvaćena u mreži maštarija, pokušavam ne odlutati sasvim. Po opalom požutjelom lišću treba hodati na prstima, ponavljam, kao da će te riječi promijeniti bilo šta. Ne znam da li jednako treperimo, pitam se o čemu razmišljaš, mislim o opsesijama koje svi u sebi nosimo i da li više vrijedi pisati o njima. Imati tip frajera je pogubno.

Ti, dječak kakav jesi, ne razumiješ kako se moje ladice neprestano kvare i uzalud objašnjavaš kako da ih popravim. Zadirkujem te i kad se nasmiješ, sunčano je u sobi.

Jer smisla nema izgovarati ih naglas. Mozak odbija potisnuti neke stvari, kao što su riječi, kako je divno glatka nečija koža, valovitost kose i ljepota leđa. Odavno više ne priželjkujem slučajne susrete sa tim čudom mojih mladalačkih godina, ali otisci njenih prstiju na mom mozgu još nisu izblijedjeli. Davao sam joj nevješte dječačke komplimente, loše upakovane, a ona se smijala i nije skretala pogled sa mojih očiju. Nikad nisam uspio odgonetnuti kom genotipu ona pripada, tako divno nesimetrična i ljupka. Mnogo je voljela da se smije i kunem vam se, nekad me taj smijeh probudi u 2 ujutro i počnem plakati kao malo dijete jer me zaboli neka šupljina u grudima i bojim se da ću se rasplinuti i stopiti s atmosferom. Neostvarene ljubavi nikad nisu dosadne. Za razliku od ostvarenih, naročito sretnih ljubavi, ove neprestano golicaju maštu i nude nebrojeno mnogo puteva kojim se može poći, i to bez ikakvog rizika u stvarnom životu. Mašta je najljepše mjesto za život. I najsigurnije. Tu mi svaki dan govoriš nešto novo, dodirneš mi kosu a ja se nasmiješim, plešemo uz neku užasno tužnu pjesmu i rastajemo se svaki dan iznova jer ja potajno volim plakati za ljudima.

Kneginja Barbara se nalazi usred sapunice. Jedan naočiti mladić je mračan, nezgodan, duhovit i vjerovatno pomalo lud. Drugi 'em je dobroćudan i sladak, 'em izgleda kao hottest underwear model ikad. Kneginja mudro ne bira, samo se hladi lepezom gledajući ta savršena leđa, uvojke, i usne, a naveče kad ostane sama s gospodinom knezom kaže mu: "Postao si dosadan. Nikad nemaš vremena za mene. Nikad me ne vodiš na zanimljiva mjesta." Ustvari ona tuguje jer su stvari izgubile onaj medeno-zlatni preliv novog, zanimljivog, polako se nad njenu sreću nadvija oblak običnosti, rutine, i ona uzdiše za nekom novom kožom koju će njeni prsti proputovati. ________________________________________________________________ Ujutro, kad sunce probija kroz prljava tramvajska stakla, rijetki su trenuci u kojima Ana može da se posvetim svojim mislima. Nekad samo posmatra ljude oko sebe i osjeća kako svakim danom sve više postaje sastavni dio te ogromne zombijevske mase koja poput jata skakavaca hara gradom. Hodnici su tamni i ugodno topli, klimaju joj poznata lica i ona planira kupiti saksiju punu sitnog rozog cvijeća za svoj sto. Kad se sjeti Agnes, diže pogled sa novina, i sa velikim osjećajem važnosti zaključuje da je cvijeće zaista jedna od rijetkih lijepih stvari koje nam preostaju. _________________________________________________________________ Sve žene njenih knjiga su sitni fragmenti nje, umom i tijelom. Protežu se kao ona, vole vruću vodu, truju se kafeinom i nikotinom, imaju napaćen želudac i nježno srce, dug jezik koji je brži od pameti, i pamćenje slona. Uprkos tim sličnostima, svaka od njih teži različitim idealima i divi se različitim osobinama. _________________________________________________________________ Ipak, Tamaru zbog nečeg najviše voli. Smatra da je Gombrowicz za nju napisao "nema ničeg čudnijeg nego - biti privlačan" i shvata da zato ponekad zaboravlja kojom nogom u tom trenutku treba da kroči. Tamara se sprema na četverogodišnji studij svjetske književnosti u Parizu, pakuje muštiklu, crnu odjeću, i obilje filmskih i književnih remek djela, jer ona već zna šta želi od tog putovanja. Postat će Parižanka, umjetnica, i zaboravit će sve živote koje je prije toga živjela.

A sako starca pored mene miriše na sijeno. I dok se sunce poigrava sa oblicima krošnji, a auta prolijeću pored stranaca zguranih u isto vozilo, iz mojih slušalica svira Hallelujah od Jeffa Buckleya. Mladi moleri imaju široka ramena i odišu snagom. Jedan od njih zna talijanski i ima nestašan pogled. Dječaštvo njegove kose je magija koja golica moju maštu. Pitam se kako izgleda kad se tek umije, i kakav li je osjećaj imati tako primalne reflekse. Danas sam vidjela pješčani sat i dugo posmatrala vrijeme kako mi izmiče. Budim se rano i bosa hodam po laminatu, upijajući tišinu tabanima.

I pitam se kako li je nepušačima ljubiti pušače. Da li duhan sve ljude asocira na promukle glasove i nečiji obraz? Noga mi sama tapka u mjestu i osjećam se kao nervous wreck. Ne razumiješ otkud toliko suza u meni, kad se inače stalno smijem. Možda jedno od ovih jutara donese neki susret na mostovima ovog grada, koji me progone otkako znam za sebe. Metafora mosta je jedna od najpatetičnijih, pa ipak - ponekad je neophodna. Dan podsjeća na sve moguće odlomke o jeseni i otužno pokvašeno žuto lišće trpi udarce nogama dok se kišobrani sudaraju. Ja hodam nekom cestom od Hrasnice prema Ilidži, sama, bez kišobrana. Usred polja je ogromni pas, ko zna šta on traži tamo. Oko nas je pustoš i to nam je dom jer nema u nama više sunca ni cvijeća, i roze tablete me ne otupljuju kao nekad. Došla je jesen i stiže vrijeme glavobolja.