Comfortably numb.

Divno je biti žena.

Samo još ne rekoh da ću, kad dođem kući, čekati veče da mokre kose slušam Adele i pravim strategiju za svoju prečicu do bola, koji je neizbježan. Ako je ljubav poput haljine kao što Tijana tvrdi, onda njen materijal treba presjeći na najljepšoj dužini (koja je za svakog različita), da uvijek lijepa stoji u ormaru uspomena. Ne treba je nositi dok se ne podere, ofuca, isprlja, i omrzne jer je onda treba baciti. Još malo, samo da izblijede fleke i da okrenem čistu stranicu u glavi. ___________________________________________________________________ Dobro igram, a onda pred kraj dignem ruke i sama oborim svog kralja. Šah je poput života, kažeš.

Pokušavala sam klošariti tamo negdje daleko, ali džaba - smetali su mi mirisi pečenih iznutrica i kestenja, smetali su mi ljudi, smetao mi je jastuk koji nije moj, i smetalo mi je odsustvo poštene vegete i normalnog sira. Pokušavala sam. Isto kao što sam 2008. pokušavala vidjeti tu magiju koju svi vide. Ali uzalud, za mene istok nikad nije bio ono nešto. Plus, 15 miliona ljudi je previše za moju psihu, umrla bih iznutra da tamo živim. Da se ne lažemo, nije sve bilo loše. Slatke male čajdžinice sa outdoor heating su super. Isto kao vitamin bars u kojima cijede nar i narandže i svi konobari odreda su totalni džiberi. Mali kombiji koji voze po mahalama i u kojima se svi znaju, French Street, Kafka cafe, čokoladni štapići s pistaćima, i ogromne količine ukusnog čaja. ____________________________________________________________________ Noći su bile prožete nekom nejasnom čežnjom a ujutro bi me boljela glava od odsustva poznate nježnosti. Čitala sam Borgesovu pjesmu "The Threatened One", neki čudni roman o moru, i dugo u sebi ponavljala rečenicu "Jutro je staklasto." kako bih se ubijedila da je to lijepa stvar. Vidjela sam more i uplašila me njegova tama. Ujutro bih ljubila jednu malu djevojčicu i razmišljala kakva će postati kad joj se plave loknice isprave i potamne, i kad nauči govoriti bez da šuška na slovima "s" i "z". Prethodnih 10 dana će se sliti u jedan zagrljaj i tek tada će dobiti smisao. Vidjela sam Sofiju noću, iz zraka, i pomislila kako su električna sazviježđa nešto prelijepo.

Pravim pileću supu i mislim o ljudima koji nose poeziju u novčanicima. O Wisławi Szymborskoj, šatro slučajnim susretima, i o tome kako sada malo manje mrzim prati suđe. Posmatram njenu malu punašnu ruku na njegovom koljenu i želim joj reći da joj naočare lijepo stoje, ali ne mogu. Steglo me u grlu od loknica i tašnica i cipelica. Jorgovan miriše ljubičasto i ja nehotice kažem "vidimo se" na rastanku.

Za priču je, dakako, bitno napomenuti da jedno od projektanata nije dobro osmislilo luk pomenute građevine, da se pšenica melje krupno a kukuruz sitno, i nipošto ne zaboravimo poskupljenje cigareta poslije Nove Godine. Hitting the "refresh" button repeatedly ne utiče ni na šta, sem živaca. Šta nas, ustvari, vezuje jedne za druge - ljubav, navika, razumijevanje, slijepo povjerenje? Gdje je tačka preloma i kako se sve to dešava, saznat će se nakon reklama. ____________________________________________________________________ Čitam Billie Jean i njene ideje za naslove nenapisanih priča. Moja je opsesija smišljanje naslova za memoare i njihova poglavlja. Nekad su to pop culture references kao naslov pjesme "Dazed and Confused", a nekad šašave ideje poput "Između brojeva i poezije". Što mislim da ću ikad pisati memoare, Bog zna. Ta to je tako tašta zamisao, nimalo mi nalik nije (sic!). ____________________________________________________________________ Trenutno pišem pjesme koje se manje-više vrte oko istih pjesničkih slika i spojit će se u jednu depresivno-erotičnu pjesmu u maniru Ted Hughesa, sa primjesama introspektivnosti i ispovijedanja pokojne mu prve supruge, rođene Plath. Ne radujem se predstojećem putovanju jer je radovanje unaprijed jedna od najglupljih stvari u životu. Trudim zakočiti vozove misli čak i kad krenu do granapa po cigare. Gledam u dan pred sobom i pokušavam izdurati do spavanja. Pa sutra opet tako. Dokad li, kako li.

I grcam toliko da na trenutke pomišljam da ću se ugušiti. Više ništa ne znam i dolazim u iskušenje da se prepustim talasima nesanice i rozih tableta kako bih umrtvila bol.

Decko sa dubokim glasom se stidljivo smijesi i odlazi u gomilu, a ja stavljam ruku na srce i zahvaljujem se nebu na svoj ljepoti u mom zivotu. __________________________________________________________________ Agnes kuje planove za buducnost i sa slatkim grcem u stomaku razmislja o terasama okupanim proljetnim suncem.

Umjesto "nosi me u srcu, bit će to teško kao nositi kamen u bubregu", treba reći "nosi me kao mladež na vratu". Prvo ti je zanimljiv, pa se navikneš, pa ga prestaneš i primjećivati, pa ti kasnije smeta i nervira te kad hoćeš da staviš lančić. ____________________________________________________________________ Moje vječite opsesije su toplina krvi i glatkoća kože. Kad tramvaji ne rade pričamo o smislu života a ustvari samo popunjavamo neugodnu tišinu. Ne može ni mene više potresti pomisao na jedan od mojih paralelnih svjetova, valjda to znači - odrasti.

Iako teorijski naklonjena poststrukturalizmu, Tamina i dalje grcevito traga za osloncem i smislom u rijecima. Ponekad u njima trazi i toplotu, sve vrijeme svjesno ignorisuci njihov varljivi, nestalni, i nadasve proizvoljni karakter.

Prolazeći pored ogledala, uplaših se proširenosti vlastitih zjenica. Sve zbog poezije.

Ljubav sada stanuje u vozovima. Jedino Steven Wilson je zadovoljan ovom izjavom, dok se Faulkner mršti i tvrdi da ona samo u knjigama i može da živi, a Thom Yorke prebirući po gitari spominje tavane. Za to vrijeme je ljubav već pedeset puta usporila, ubrzala, skrenula, išla uzbrdo i nizbrdo, mirisala sunce i gledala žitna polja, veselo mašući bijelom maramicom.

Danas je John Legend dan. Neka mješavina zaigranosti, nostalgije, tuge, ljepote, pokojeg osmijeha i suze. Svako ima nešto za reći, samo ja nijemo sjedim i mislim kad ću leći da spavam i biti mirna. Zašto sunčeve zrake biraju uglove prelamanja u kojima se nazire neka potencijalna sreća koja je, iz iskustva govoreći, wishful thinking? We're just ordinary people.

Možda negdje, duboko u meni, i dalje živi trag nekadašnje razdraganosti. Trenutno jedino osjećam čir koji će mi poderati utrobu kad više ne mognem gutati sve stvari koje želim da kažem.

My heart’s aflutter! I am standing in the bath tub crying. Mother, mother who am I? If he will just come back once and kiss me on the face his coarse hair brush my temple, it’s throbbing! _________________________________________________________________ Svakih 3,5 minuta mijenjam misljenje i tresu mi se ruke. Neprestano.

U glavi su se nadvili neki tamni oblaci koji ce saprati i griznju savjesti i sazaljenje i nemir. Ono sto ce ostati poslije tog biblijskog potopa nece biti tema poezije niti filma. Nema vise svjezeg cementa za otiske necijih stopa jer nepovratno starim duhom i pribojavam se dana kada ce mi oci izgledati umorno. 23 je nekakav sugav broj.

Nakon prvobitne gorcine tjesi me spoznaja da negdje postoji paralelna stvarnost u kojoj mogu biti potpuno sretna i roditi ti gomilu mrke musave djecice u nekoj spokojnoj seoskoj idili. Mozda se tu tuga iz mog zivota nece prelijevati u tvoj, i mozda tu mogu da ti budem zauvijek draga i nova? _________________________________________________________________ nije nam dato ni da se pozdravimo ni da se opraštamo živimo na arhipelazima a ova voda a ove reči šta one mogu šta mogu kneže (Z. H.) _________________________________________________________________ Sometimes I can hear my bones straining under the weight of all the lives I'm not living. (J. S. Foer)

Laska mi kad se gledam tvojim očima. Pomaže da zaboravim neizvjesnost i strah. Možda će Nova Godina i daleki put pomoći da shvatim šta je to u meni što je toliko rastrgano između želje za utapanjem u nekome i želje da ostanem zauvijek sama (bez mačaka). Već osjećam neodoljivo zanosni puls tog mističnog grada i ne želim biti turista nego njihova verzija klošara.

Poiskah štit dobri da štiti me Bacih ga potom dobrog jer Tišti me. M. D.

Već se nalazimo u nekom ljetnom filmu, uvodiš me u zagušljiv bar i tvoja ruka na mojim leđima mi govori da će sve biti uredu. Asociraš me na tek oprane farmerke i užaren asfalt.

Zračiš nekom zlatno-narandžastom bojom, a možda je i do jeseni. Osmjehujem se nebu zato što mi ruke drhte, volim to. Prljamo haustore našom strašću a mekani mrak me po prvi put ne plaši.

Kafanu naše ljubavi su pretvorili u supermarket prije nego sam ti uspjela reći da, otkako znam za sebe, na lijevoj ruci imam crvenu tačku pomoću koje sam, ustvari, upamtila da je to lijeva ruka. ___________________________________________________________________ Problem je u tome da ni kao mala nisam osuđivala Linu Jagdićevu. Naprotiv, za mene je ona bila stvarni heroj tog patetičnog romana, ne bljedunjava, slabašna i krajnje dosadna Minka. Linine zelene oči kao da su me pratile danas dok sam gazila po šuštavom lišću i razmišljala o jedinoj budali u kratkim rukavima danas.

Ne znam ni sama šta je moja čista, neiskvarena suština, a šta je izmaštano, izmišljeno, i uvjetovano trenutkom. Ima jedna Ja koja se pita kako bi bilo voditi život potpuno lišen commitmenta, u kom bi mogla ostvariti svaku pomisao. No strah od osjećaja praznine i samoće me spriječava da učinim taj korak. Možda smo ovog dosadnog utorka istim putem prošli? Možda se tragovi naših čizama vole? Presijecaš mi dotok krvi u noge, i to je sve što imam reći na tu temu. Njegove pospane oči podsjećaju na djetinjstvo. One sekunde kad podiže pogled i usne u osmijeh su droga moga dana.

On ima zeleni upaljač koji miriše na benzin. Kad se zahvaljuje, stavlja ruku na srce i glas mu je dubok. Osjećam krivnju što mu posvećujem toliki prostor u mom mozgu i ozbiljno razmišljam da mu saopštim da bismo u drukčijim okolnostima definitivno imali aferu.

Dan je poput preguste kafe. Želim plesati i grliti te dok se na motoru vozimo ka Vrelu Bosne. Pjesme o gradovima koji plaču su sročene tako da ti se pumpa za krv stegne i naslonjen na radijator misliš o nekim godinama koje tek treba da dođu.

Kroz prozor autobusa posmatram lijepog mladića koji bezbrižno (neki bi rekli bezobzirno) prelazi ulicu a potom se divnim dubokim glasom dere na automobil koji ga je umalo zgazio. Popravlja kosu i odlazi u gomilu nezanimljivih ljudi.

Sve je dobro dok nešto ne nazoveš ljubavlju. Ljudi loše reaguju na ideju da možeš voljeti više ljudi istovremeno. Treba izmisliti riječ dublju i bolniju od čežnje, a ozbiljniju i iskreniju od zaluđenosti.

Uhvaćena u mreži maštarija, pokušavam ne odlutati sasvim. Po opalom požutjelom lišću treba hodati na prstima, ponavljam, kao da će te riječi promijeniti bilo šta. Ne znam da li jednako treperimo, pitam se o čemu razmišljaš, mislim o opsesijama koje svi u sebi nosimo i da li više vrijedi pisati o njima. Imati tip frajera je pogubno.

Ti, dječak kakav jesi, ne razumiješ kako se moje ladice neprestano kvare i uzalud objašnjavaš kako da ih popravim. Zadirkujem te i kad se nasmiješ, sunčano je u sobi.

Jer smisla nema izgovarati ih naglas. Mozak odbija potisnuti neke stvari, kao što su riječi, kako je divno glatka nečija koža, valovitost kose i ljepota leđa. Odavno više ne priželjkujem slučajne susrete sa tim čudom mojih mladalačkih godina, ali otisci njenih prstiju na mom mozgu još nisu izblijedjeli. Davao sam joj nevješte dječačke komplimente, loše upakovane, a ona se smijala i nije skretala pogled sa mojih očiju. Nikad nisam uspio odgonetnuti kom genotipu ona pripada, tako divno nesimetrična i ljupka. Mnogo je voljela da se smije i kunem vam se, nekad me taj smijeh probudi u 2 ujutro i počnem plakati kao malo dijete jer me zaboli neka šupljina u grudima i bojim se da ću se rasplinuti i stopiti s atmosferom. Neostvarene ljubavi nikad nisu dosadne. Za razliku od ostvarenih, naročito sretnih ljubavi, ove neprestano golicaju maštu i nude nebrojeno mnogo puteva kojim se može poći, i to bez ikakvog rizika u stvarnom životu. Mašta je najljepše mjesto za život. I najsigurnije. Tu mi svaki dan govoriš nešto novo, dodirneš mi kosu a ja se nasmiješim, plešemo uz neku užasno tužnu pjesmu i rastajemo se svaki dan iznova jer ja potajno volim plakati za ljudima.

Kneginja Barbara se nalazi usred sapunice. Jedan naočiti mladić je mračan, nezgodan, duhovit i vjerovatno pomalo lud. Drugi 'em je dobroćudan i sladak, 'em izgleda kao hottest underwear model ikad. Kneginja mudro ne bira, samo se hladi lepezom gledajući ta savršena leđa, uvojke, i usne, a naveče kad ostane sama s gospodinom knezom kaže mu: "Postao si dosadan. Nikad nemaš vremena za mene. Nikad me ne vodiš na zanimljiva mjesta." Ustvari ona tuguje jer su stvari izgubile onaj medeno-zlatni preliv novog, zanimljivog, polako se nad njenu sreću nadvija oblak običnosti, rutine, i ona uzdiše za nekom novom kožom koju će njeni prsti proputovati. ________________________________________________________________ Ujutro, kad sunce probija kroz prljava tramvajska stakla, rijetki su trenuci u kojima Ana može da se posvetim svojim mislima. Nekad samo posmatra ljude oko sebe i osjeća kako svakim danom sve više postaje sastavni dio te ogromne zombijevske mase koja poput jata skakavaca hara gradom. Hodnici su tamni i ugodno topli, klimaju joj poznata lica i ona planira kupiti saksiju punu sitnog rozog cvijeća za svoj sto. Kad se sjeti Agnes, diže pogled sa novina, i sa velikim osjećajem važnosti zaključuje da je cvijeće zaista jedna od rijetkih lijepih stvari koje nam preostaju. _________________________________________________________________ Sve žene njenih knjiga su sitni fragmenti nje, umom i tijelom. Protežu se kao ona, vole vruću vodu, truju se kafeinom i nikotinom, imaju napaćen želudac i nježno srce, dug jezik koji je brži od pameti, i pamćenje slona. Uprkos tim sličnostima, svaka od njih teži različitim idealima i divi se različitim osobinama. _________________________________________________________________ Ipak, Tamaru zbog nečeg najviše voli. Smatra da je Gombrowicz za nju napisao "nema ničeg čudnijeg nego - biti privlačan" i shvata da zato ponekad zaboravlja kojom nogom u tom trenutku treba da kroči. Tamara se sprema na četverogodišnji studij svjetske književnosti u Parizu, pakuje muštiklu, crnu odjeću, i obilje filmskih i književnih remek djela, jer ona već zna šta želi od tog putovanja. Postat će Parižanka, umjetnica, i zaboravit će sve živote koje je prije toga živjela.

A sako starca pored mene miriše na sijeno. I dok se sunce poigrava sa oblicima krošnji, a auta prolijeću pored stranaca zguranih u isto vozilo, iz mojih slušalica svira Hallelujah od Jeffa Buckleya. Mladi moleri imaju široka ramena i odišu snagom. Jedan od njih zna talijanski i ima nestašan pogled. Dječaštvo njegove kose je magija koja golica moju maštu. Pitam se kako izgleda kad se tek umije, i kakav li je osjećaj imati tako primalne reflekse. Danas sam vidjela pješčani sat i dugo posmatrala vrijeme kako mi izmiče. Budim se rano i bosa hodam po laminatu, upijajući tišinu tabanima.

I pitam se kako li je nepušačima ljubiti pušače. Da li duhan sve ljude asocira na promukle glasove i nečiji obraz? Noga mi sama tapka u mjestu i osjećam se kao nervous wreck. Ne razumiješ otkud toliko suza u meni, kad se inače stalno smijem. Možda jedno od ovih jutara donese neki susret na mostovima ovog grada, koji me progone otkako znam za sebe. Metafora mosta je jedna od najpatetičnijih, pa ipak - ponekad je neophodna. Dan podsjeća na sve moguće odlomke o jeseni i otužno pokvašeno žuto lišće trpi udarce nogama dok se kišobrani sudaraju. Ja hodam nekom cestom od Hrasnice prema Ilidži, sama, bez kišobrana. Usred polja je ogromni pas, ko zna šta on traži tamo. Oko nas je pustoš i to nam je dom jer nema u nama više sunca ni cvijeća, i roze tablete me ne otupljuju kao nekad. Došla je jesen i stiže vrijeme glavobolja.

Sada dodiruje materijale po prodavnicama i zamišlja kakve će haljine šiti kad dođe do nekog novca. Sjedi na balkonu sa pogledom na Atmejdan i ne osjeća nijedan grad svojim. Ta ona više voli dodirivati zemlju rukama i piti sa izvora u Šestacima. Stalno je u potrazi za estetikom, a sve je manje nalazi. Počela je praviti scrapbook lijepih stvari i recepata, želi kupiti keramičku tavu i fensi servis za čaj. Bijeli tanjir preliven supom od paradajza je remek djelo jedne dosadne srijede. Njena muza iz djetinjstva ima balkon pun cvijeća i policu punu Penguin izdanja. No kad bi morala birati, Tamina bi rekla da najviše voli riječi. S paradajzom, ako je moguće.

Dok pričaš o centralnoj ulozi samovara u ruskom romanu, prestajem te slušati i pogledom ti ljubim trepavice. Privlače me hormoni tvoje kože i smiješ se kao dječak, kao da znaš koliko me to fascinira. Opsjednuta pješčanim satovima i labirintima, lutam po biblioteci čovječanstva tragajući za metaforom u koju bih smjestila tu fascinantnu petominutnu privlačnost, no samo otpuhnem dim i kažem da se ne slažem. Rijetko se slažem, više iz zabave nego što to zaista mislim. Još nisam našla osobu koja se može duže od mene (uz osmijeh) naduravati oko nebitnih detalja, ponekad samo da produži razgovor ili da vidi žar u očima koji joj užasno nedostaje. Zna mi se desiti da sanjam snove koji ujutro bole i tjeraju na plač. Snove u kožnoj fotelji i nečijoj bijeloj košulji dok mi donosiš kafu i mirišeš na mlijeko. Snove pored kojih jutro izgleda kao najcrnja noć. I onda me čitav dan nešto boli, duboko unutra, zavrće mi utrobu i tjera na slušanje The Smiths-a. Jutros nije bilo čokoladnog mlijeka i počela sam plakati.

Pokvari mi čitav post, damn it. (ovaj ispod)

Da li nam je uopšte dozvoljeno maštati o paralelnim životima u kojima upoznajemo nove oči i usne? Večeras bih ti imala toliko toga reći- Kako se bojim zavijanja lutalica pred zoru i kako baš volim tvoja žgoljava rebra. Imamo sobicu u dalekom gradu koja sadrži sva moja šaputanja. A ti? Ti samo mrko otpuhuješ dim za dimom- nekad me pogledaš i ja se sva stresem od tvoje šutnje. Jedino si u voljenju pitom i tvoje tijelo je toplo i nježno. Inače si divlji i dalek poput gorštaka koji sa vrha litice posmatra svijet. U zadnje vrijeme me tako posjećuju male ideje koje mi banu u mozak, i onda ih preuredim u čitave svjetove koje posjećujem kad ne mogu spavati, što je često. I sve više shvatam kako su se Kunderini likovi rađali iz pomisli na čovjeka koji stoji na prozoru i gleda dvorište, ili zašto se u svojim najboljim romanima manijakalno vraća istim temama - svaki put sve uspješnije. Random fact: prevodi njegovih djela na engleski su jedni od boljih koje sam vidjela. Ništa na TV-u/internetu me ove godine nije ganulo kao dječačko lice Erica Northmana bez pamćenja. Sjećam se kako sam u ovo doba prije 2 godine bila luđački zaljubljena, nekih poruka o Maku Dizdaru i planinama, i kako mi je svirao uspavanke preko telefona. Pitam se što dosad ne postoji droga koju sačinjavaju hormoni zaljubljenosti, sreće i bliskosti? Postala bih prvi korisnik. Ponekad naiđe neko sa toplim rukama i mekanom kosom, i dugo se lažemo i pričamo o vremenu i studijama a ustvari iskazujemo najdublje čežnje za prolaznim bezvremenim ljubavima. Ta sve su velike ljubavi one umišljene - prije pranja zuba, glavobolja, prljavih čarapa i posjeta rodbini. Večeras mirišem na tebe i sviđa mi se to. Zjenice su ti raširene a glas drhtav i ne znam kako da kažem ovo ali mislim da ti želim roditi dijete.

No, zaista, šta čovjek da radi kad počne da sumnja u sebe? Da malo pomalo rastavlja kućicu od karata koju brižljivo čitav život slaže. Gradiš sebi identitet, mišljenje o sebi za sebe i za druge i onda... jednog dana, puf. Počneš da misliš kako možda ipak nije sve tako sjajno kao što si sama sebe uvjeravala pred spavanje dok ti je šminka kapala na jastuk.
Pred ogledalom gledaš bjelinu, crven karmin, neke oči poznate ali nemaš lica, zamagljene su konture koje je oblikovao smijeh i, ponekad, razmišljanje.
Ne znaš šta da radiš kada položiš maturski ispit, nisi ni mlada ni stara, želiš vjerovati u self-betterment i knjige, a previše si bolno svjesna kako te sve više boli glava i kako samo želiš pobjeći što dalje da budeš sama i da se pomiriš sa svemirom jer ti, tehnički, ništa više ne treba.
Ima u tebi mjesta za tri nove galaksije, za pjesme, priče, scenarije, za smijeh umjesto turobne tišine, ali van tebe nema mjesta ni za šta. Ti se ne krećeš. Stojiš i gledaš u beton pod sobom, sumnjajući.

I saw my life branching out before me like the green fig tree in the story.  From the tip of every branch, like a fat purple fig, a wonderful future beckoned and winked.  One fig was a husband and a happy home and children, and another fig was a famous poet and another fig was a brilliant professor, and another fig was Ee Gee, the amazing editor, and another fig was Europe and Africa and South America, and another fig was Constantin and Socrates and Attila and a pack of other lovers with queer names and offbeat professions, and another fig was an Olympic lady crew champion, and beyond and above these figs were many more figs I couldn't quite make out.  I saw myself sitting in the crotch of this fig tree, starving to death, just because I couldn't make up my mind which of the figs I would choose.  I wanted each and every one of them, but choosing one meant losing all the rest, and, as I sat there, unable to decide, the figs began to wrinkle and go black, and, one by one, they plopped to the ground at my feet.

If neurotic is wanting two mutually exclusive things at one and the same time, then I'm neurotic as hell.  I'll be flying back and forth between one mutually exclusive thing and another for the rest of my days.

Baš pravi roman za mene - neurotična djevojka koja pati od nesanice i na kraju je smjeste u mentalnu bolnicu jer je, izgleda, bipolarna or something.

Insomnia je jako zanimljiv fenomen. Lično, smatram je hendikepom. Naime, kad god imam puno obaveza, problema, stresa itd. po mjesec dana ne spavam više od 2 sata. Kao sad npr.
Mrzim to.

Let us move on.

Ne radi mi "Enter" na bloggeru. Vidjet ćemo je li se šta promijenilo od prošlog posta.


Dosadna sam, znam. Lately samo vegetiram. Pokušala sam isključiti moždane senzore koji reaguju na glupost, nepravdu i bol. No slučajno sam isključila sve senzore i svejedno mi je. Mogu vam reći da je osjećaj užasan.

Postala sam protivnik prevođenja književnosti. Bar onih koje JA mogu čitati na izvornom jeziku. Snob sam, znam. Vidi paragraf o neosjećanju.

Treniram se da pamtim jer i previše toga izmiče mom nesavršenom ljudskom hard disku zvanom mozak. Tako se juče nisam mogla sjetiti tačne nijanse ljubavi koju sam osjećala sa 16. I to sve zato što očajno gledam Buffy dok ne počne nova sezona Bones - David Boreanaz, čovjek mojih snova.


Da ne duljim - laptop mi je mrtav, nema se više ništa uzbudljivo čitati, a ja razvijam nezdravu opsesiju filmskim i književnim ljubavima. Znači sve okej.

Sjediš do mene, nenormalno blizu. Samo da se okrenem mogla bih svojim obrazom okrznuti tvoj obraz. Biram tačku ispred sebe na koju da se fokusiram i ponavljam u sebi: ne misli o tome, ne misli o tome. I uspjelo je. Huh.

Kao da se time pere duša.

I kad ljudi pokušavaju jedni drugima nametati stavove, bilo da se radi o šamponu ili vjeri. Ne shvatam tu potrebu da vrijeđaju ili omalovažavaju druge, makar bili sto posto sigurni da su u pravu. Treba se okrenuti umjetnosti.

Ja mu kažem: ne budi glup i dodaj mi tu čokoladu. Smije se jer zna da ga volim, s benom ili bez.

Danas je lijep, sunčan dan. Složila sam odjeću u ormaru po bojama i spremna sam šetati bez obzira na gluposti koje me inače muče. O sutra ću misliti sutra.

Njeno blistavo, goreće Ja bilo je prekriveno hiljadama slojeva i izbijalo je na površinu tek u rijetkim trenucima ljutnje ili smijeha. O, kako ju je volio u tim trenucima! Naravno, mnogo je lakše bilo naljutiti Natašu nego je nasmijati, te su se vječito kačili oko gluposti, no to mu nije smetalo. Naprotiv, gledajući njene užarene oči, sve više je shvatao da nikad neće sresti nekog poput nje, i, još gore, da ona nikad neće biti slobodna. Da nikad neće biti onakva kakvu je on zamišlja u maglovitim jutrima dok zuri u žilet i razmišlja da li da ga upotrijebi za brijanje ili samoubistvo. Trudim se utopiti misli.

Da si nekome, ne htijući, pokazao previše sebe. Previše svog pravog Ja, ne onog koje svakodnevno poturamo ljudima. Strah da je neko shvatio tvoju slabost. Ponekad poželim imati starijeg brata. Zadnjih dana počnem jednu od onih dugih rečenica i pred kraj zastanem jer ne znam šta sam, ustvari, htjela reći. Osjećam hemijsku neravnotežu vlastitog mozga. Želim se izliječiti pisanjem, ali ne pomaže.

Nepodnošljivo mi je muka. Na psihosomatskoj osnovi vjerovatno, imam slabe živce. Razmišljam što mi je teško civilizirano razgovarati, bez napadanja ljudi. Razmišljam jesam li zaista opsjednuta lošim stvarima, i dolazim do zaključka da jesam. Lijepo je reći da nisi osjetio ništa sem praznine, ali isto tako je tužno. Nestalo je nešto o čemu razmišljaš, i treba naći nekog novog da zamišljaš kako čita poeziju u nekoj jutarnjoj svjetlosti.

Zaneseno hodam nekim lijevim ulicama koje mi uopće nisu usput. Tad nije teško uskladiti hodanje i sanjarenje, jer oba procesa teku kuda im je volja. Primjećujem da se u zadnje vrijeme sve češće obuhvatam rukama kad mi je teško (kao da sama sebe grlim), valjda iz straha da se ne raspadnem u milion komadića. Tako te poželim, hodajući, da isprepletemo prste i razmjenjujemo poglede. Poželim te gledati preko velike šolje kafe i mrsiti ti kosu. Poželim biti na Novom Zelandu, jer je to jedina podnošljiva daleka zemlja za moju ludu glavu (imaju ljudi nuclear-free zone). Nisu džaba ljubav zatvorili u knjige.

Od hajper sreće do mega tuge.

Nema ništa erotičnije od inteligencije. Oštre, inventivne, brze, duhovite inteligencije koja tjera na raspravu.